cuj, nemogu više, gotovo je. izgovorila je moja draga patuljcica
prosli petak.
uz sve moje napore, i sve ostalo, nisam je uspio urazumiti,
joj, daj, gle, ja ne mogu više, i to je to. rekla je hladnokrvno.
bez ikakvog objašnjenja ostavila me. sad mi ostaje samo sjecanje ne predivnih 6 mjeseci.
sretnem je u subotu, i ona ništa. razgovara kao da nikad ni nismo bili zajedno, tj, mislim, prica kao da smo frendovi.,
znam da ne voli glumatanja, ali, ljudi moji, ona se ponasala kao da smo najbolji prijatelji, nikad nist drugo.
i kak da onda ne mislim na nju? nije mi ni Uskrs cestitala dok nisam ja njoj. rekla je da joj vise ne znacim nist vise od prijatelja. neznam kak to ona moze, jer ja ne mogu. kaže da se razočarala u mene. ne znam cime sam joj to dopustio. i ne znam sto mi jos preostaje da radim???
i sad slusam jednog lika, mislim, on joj je frend, i znal je da smo zajedno, prica on meni kak mu se ona sviđa, kak je lijepo bilo dok su bili na nekom putovanju, kak su se smijali, ZAJEDNO. to je definitivno pogubno za moje živce.
i puštam si onu prokleto dobru stvar
"kako ću živjeti s tim, ako ti sreću poželim, s njim, a volim te do bola, kojim ću putem do dna, to samo moja duša zna, ranjena, napukla na pola..."
heh... da mi je vratit vrijeme..
možda mi je bolje da se pomirim s tim.
ŽIVOT IDE DALJE, ŽIVO BRZO PROLAZI...
patuljcica, volim te.
